fbpx

Danas je dramatično potreban jedan sokratski zaokret u mišljenju

Danas je dramatično potreban jedan sokratski zaokret u mišljenju

Intervju sa Dževadom Karahasanom, bosanskohercegovačkim dramaturgom, književnikom, profesorom i akademikom

Dževad Karahasan dobitnik je Goetheove nagrade za književnost grada Frankfurta, koja će mu se dodijeliti 28.08.2020 za razumijevanje i povezivanje kulturnih sfera Istoka i Zapada, Islama i Kršćanstva.

Intervju na Engleskom ovdje.

Pripremio Jonel Kolić, foto: Tobias Wenzel

Gogolj je napisao: “…arhitektura – to je kronika svijeta: ona govori onda kad već šute i pjesme i legende, i kada ništa ne govori o nestalom narodu.” U kojoj je mjeri Vama proučavanje arhitekture značajno za stvaranje ambienta druge epohe, kao u romanima Istočni diwan i Što pepeo priča?

Za studente dramaturgije razvio sam „teoriju kronotopa“, koju sam izložio u knjizi „Dis Schatten der Staedte“ (ta knjiga nažalost još uvijek nije izišla na našem jeziku, jer je želim dopuniti). Ta teorija se temelji na uvjerenju da je naše osjećanje vremena i prostora uglavnom nesvjesno, jer je u našem biću dublje pohranjeno i od onoga što nazivamo podsvjesnim. Vi ne znate zašto, ali uvijek u jednom ambijentu sjedate na isto mjesto; Vi to možda niste ni primijetili, ali stolovi koje birate u krčmi uvijek su slično pozicionirani, kao i mjesto za stolom koje nastojite zauzeti; ako Vam u goste dođe neki ne baš pristojan  čovjek, koji ne čeka da mu ponudite mjesto na kojem će sjediti, nego sjedne na Vaše omiljeno mjesto, njegova posjeta će Vam biti neugodna, ma koliko Vam inače taj posjetilac bio drag. Primijetili ste da ljudi koji žele moć, stol za kojim sjede postave na neki podest kako bi posjetioce gledali odozgor. Odavno Vam je jasno zašto je kralj Artus svoje vitezove gostio za okruglim stolom, a ne za stolom koji ima „glavu“ i time uspostavlja hijerarhiju.

Ovih nekoliko primjera pokazuje nam kako je duboko u nama osjećanje prostora i kako važnu ulogu prostor igra u našem razumijevanju svijeta, našem ponašanju, našem odnosu prema drugim ljudima i sebi samima…  Nije slučajno da je Isaac Newton prostor nazvao Božijim senzorom – poput neke metafizičke sile, prostor „upravlja“ nama, a da mi to ne primijetimo i ne možemo objasniti ni onda kad smo toga svjesni. Zato u svojim romanima brižno rekonstruiram ambijente u kojima borave i u kojima se kreću moji junaci, precizno određujem njihove međusobne odnose u ambijentima u kojima se oni susreću, često karakteriziram junaka i njegovo ponašanje prostorom u kojem on boravi. Kako smo oblikovali ambijent u kojem živimo kazuje o nama mnogo više nego što bismo željeli.

Mislim da još jedan moj tekst, naime „Poetika ruševine“ iz „Knjige vrtova“ pokazuje koliko je meni važan ambijent, tehnike gradnje, materijali od kojih se gradi. Arhitektura je naš pokušaj da oblikujemo svoj svijet, a tim pokušajem mi ujedno pokazujemo svoj odnos prema „velikom svijetu“. Nasilje nad svijetom, kao temelj takozvane moderne, najprije se pokazalo u arhitekturi, tojest koncipiranju i poimanju grada: barokni grad (početak moderne!) nameće graditeljev koncept svijetu, graditelj ne poštuje prirodni teren na kojem grad treba nastati, nego daje bez kolebanja ukloniti brdo ili skrenuti rijeku ako oni dovode u pitanje njegov koncept; on ulicama i trgovima nameće geometrijske forme (geometrija nije od ovog svijeta!), on svemu nameće simetriju kao temeljni oblikovni princip (a ni simetrije nema u prirodi);  a pogledajte kako su se, nasuprot tome, „predmoderni gradovi“ prilagođavali terenu, razvijali tehnike građenja na strmom brdu (naprimjer u Sarajevu, gdje je u padinskim naseljima južni zid često dva metra viši od sjevernog), dizali kuće na vodi.

“Nasilje nad svijetom, kao temelj takozvane moderne, najprije se pokazalo u arhitekturi, tojest koncipiranju i poimanju grada: barokni grad (početak moderne!) nameće graditeljev koncept svijetu, graditelj ne poštuje prirodni teren na kojem grad treba nastati, nego daje bez kolebanja ukloniti brdo ili skrenuti rijeku ako oni dovode u pitanje njegov koncept; on ulicama i trgovima nameće geometrijske forme (geometrija nije od ovog svijeta!), on svemu nameće simetriju kao temeljni oblikovni princip (a ni simetrije nema u prirodi);”

U knjizi O jeziku i strahu govorite o strahu od razlike koja se kroz jezik, a prema tome i kroz cjelinu čovjekove duhovne proizvodnje, manifestira kao proces brisanja razlika. To se dogodi kad jedan segment kulture počinje dominirati nad ostalima (kao religija u srednjem vijeku, znanost u doba znanstvenog optimizma, ideologija u 20.st.). Biste li se složili s tvrdnjom da je prostor, analogno jeziku, mjesto u kojem se manifestira sklad i kaos kulturne sfere?

Naravno. Ako je prostor „Božiji senzor“, jezik je granica između ovoga i onog svijeta, između materijalnog i duhovnog, jer upravo u jeziku se materijalno i duhovno susreću i neraskidivo vezuju. Zato je jezik osnova na kojoj gradimo svoju predodžbu transcendentnog. U jeziku i prostoru (poimanju i oblikovanju ambijenta) najočiglednije se objavljuje, pokazuje, izražava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo duhom vremena, odnosno duhom, dominantnim doživlljajem svijeta, u jednoj epohi. Promatrajte govorne navike ljudi, ako Vas zanima „duh vremena“ u kojem oni žive. U jednom od eseja u knjizi „O jeziku i strahu“ bavio sam se činjenicom da su u govornom jeziku tadašnjeg jugoslavenskog društva svi glagoli svedeni na jedan jedini (bezlični) glagol  vršiti. Na ogledalu moga brice pisalo je „Vršimo pranje kose“. Jedna firma je „Vršila otkup zlata“. Državne institucije su „Izvršile analizu poslovanja“… Niko nije prao kosu, analizirao, otkupljivao – sve se moralo „vršiti“. Iz toga sam zaključio da se naše društvo ne može reformirati – ako su iz jezika nestale riječi koje označavaju kretanje, radnju, zbivanje, dakle glagoli, jasno je da su promjene u tom društvu nemoguće – to se društvo preselilo u strašnu viziju Zenona Elejca, u svijet u kojem Ahilej nikad neće stići kornjaču i strijela ne može ubiti, jer pokret nije moguć. Zahtijevalo bi previše prostora i vremena da se pozabavimo poplavom superlativa u govornom ponašanju naših suvremenika, ali Vas upozoravam na tu naviku i predlažem da o njoj razmislimo.

Sve ovo vrijedi i za prostor. Gdje se ubitačna “logika industrijskog standarda” pokazuje tako jasno kao u modernom gradu? Moj prijatelj je pet-šest puta pokušao svojim ključem otvoriti vrata tuđih stanova – dobio je stan u novoizgrađenom naselju i Bog zna koliko puta ušao u zgradu u kojoj nije njegov stan. Kako razlikovati dva primjerka jednog automobilskog modela? Dobro, po boji, ali kako ih razlikovati ako su jednako obojeni? Kako razlikovati dva jednako velika istostranična trokuta?

Goethe je dobra graditeljska djela jednom nazvao “okamenjenom muzikom”. Mislim da je to sasvim tačno, muzika i graditeljstvo se uistinu nekako dodiruju. Oni nam ne odvode duh u neke druge sfere I ne otkrivaju nam kakvu sliku svijeta imamo, ali se preko muzike i graditeljstva, tojest oblikovanja prostora, nama objavljuju snage iz nekih drugih sfera koje ovladavaju našim tijelom I tako posredno utječu na duh. Primijetili ste na muziku morate reagirati I to uvijek činite tijelom – tako da pratite ritam udarajući rukom, pokrećete noge kao da želite plesati, pucketate prstima ili dirigirate… Tijelo se odaziva na muziku, htjeli Vi to ili ne. I prostor upoznajete I pamtite tijelom. Ne trba Vam svjetlo da biste se snašli u svom stanu, ne morate misliti kuda idete da biste došli do mjesta koje često posjećujete, Vaše tijelo samo izbjegne rub stola o koji ste se dvaput udarili…

“U jeziku i prostoru (poimanju i oblikovanju ambijenta) najočiglednije se objavljuje, pokazuje, izražava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo duhom vremena, odnosno duhom, dominantnim doživlljajem svijeta, u jednoj epohi. Promatrajte govorne navike ljudi, ako Vas zanima „duh vremena“ u kojem oni žive.”

U spomenutoj knjizi, Vaša se razmišljanja zasnivaju na pretpostavci postojanja jezičnog i izvanjezičnog (materijalnog) svijeta. U našem jeziku postoji etimološka poveznica između riječi svijet – svjetlo. Na tragu Wittgensteinove misli “Granice moga jezika jesu granice moga svijeta”, dakle ukoliko jezik o-svjet-ljuje svijet, mislite li da je moguće poimanje stvarnosti koja je izvan domene jezika, odnosno izvan domene označiteljskog?

Oduvijek nastojimo bar naslutiti ono što okružuje jezik, dakle svjetove koje jezik nije imenovao, ali nam ih je nagovijestio. Nekakav uvid u te svjetove davali su nam rituali, koji su često kombinirali simbolične radnje, narkotike (u prirodnom stanju, neusporedive s današnjim narkoticima!) i ekstatične plesove. Primjeri za to su dioniski i eleusinski kult, obredi koji su “prikazivali” putovanje egipatskog boga sunca kroz donji svijet, a na neki način i rituali nekih derviških redova, u kojima sudionik postiže mistično iskustvo pomoću plesa (mevlevijski derviški red) ili specifične tehnike disanja (nakšibendijski red)… U svakom slučaju, saznanje o tim svjetovima neraskidivo je povezano sa ekstazom, dakle izlaskom-iz-sebe onoga koji saznaje – ne možete saznati nešto što je izvan jezika, dok ste ukotvljeni u svom ljudskom biću. A ono što ste saznali u stanju ekstaze ne možete prenijeti ili izraziti imenovanjem, samo narativom – možete ga ispripovijedati, iskusiti, doživjeti.

Kad su finskog arhitekta Juhanija Pallasmu, koji kroz svoje knjige (The eyes of the skin, Thinking hand…) i predavanja osvješćuje arhitekte o važnosti fenomenološkog i osjetilnog doživljavanja prostora, prilikom jednog predavanja studenti upitali što savjetuje mladom arhitektu, on je odgovorio: “Čitajte književnost”, te je objasnio kako je kroz književnost moguće upiti atmosfere neophodne za osmišljavanje ekspresivnih prostora. Je li atmosfera kojom jedno književno djelo zrači nešto što pisac dirigira ili se, u trenutku kad se djelo ‘odvoji’ od autora, ona pojavljuje neovisno o njegovoj želji?

Hvala Vam za ovu obavijest, nisam to znao a mnogo mi se dopada. Književnost I arhitektura se izvrsno dopunjuju, prvi veliki arhitekt za kojeg znamo, Imhotep, graditelj Djoserove stepenaste piramide, bio je istovremeno najugledniji pisar. Veliki sovjetski filozof kulture Mihail Bahtin tvrdio je da iza “tekstualnog tijela” pripovjedačkog ili dramskog književnog djela, slutimo odnosno vidimo arhitekturu predstavljenog svijeta. Ja rado govorim o arhitekturi (gradnji) mojih romana. A uvijek sam želio da mojim studentima dramaturgije predaje neki arhitekt, bio sam nagovorio da ugledni arhitekt Zlatko Ugljen predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, ali je pocetak rata 1992. to spriječio. A tvrdo vjerujem da bi studentima to bilo dragocjeno, dramski pisac mora biti sposoban da misli prostorom.

Ali da pokušam odgovoriti na Vaše pitanje. Kao Goetheov učenik, ja tvrdo vjerujem da umjetničko djelo ima nešto od organskog svijeta. Bitna razlika između mehaničkog I organskog je u tome što je mehanički fenomen čista konstrukcija, objekt, proizvod nekog plana, dok je organski fenomen u određenoj mjeri I biće po sebi. Vi sadite jabuku, ali ona raste od sebe, Vi je zalivate I potkresujete, ali ona nikad nije I neće biti samo Vaše djelo. Zato u mojoj poetici važno mjesto ima pojam “autopoiesis” – samooblikovanje, samostvaranje. Od jednog trenutka se djelo, bar u jednoj mjeri, samo oblikuje tojest određuje svoju formu – likovi počinju djelovati samostalno, siže se razvija u skladu sa svojom, a ne više u skladu s mojom, logikom. “Atmosfera” romana ili drame je jedna od stvari koje ne možete konstruirati, planirati, napraviti, nju djelo, kao “organski fenomen”, kao “samostalno biće”, ima ili nema. Kao što čovjek ima ili nema šarm, uvjerljivost I slične stvari – koliko god nas novi sofisti uvjeravali da se to može naučiti, znamo da se to ne može steći jer to nije vještina nego urođena osobina organskog bića.

“Atmosfera” romana ili drame je jedna od stvari koje ne možete konstruirati, planirati, napraviti, nju djelo, kao “organski fenomen”, kao “samostalno biće”, ima ili nema. Kao što čovjek ima ili nema šarm, uvjerljivost i slične stvari – koliko god nas novi sofisti uvjeravali da se to može naučiti, znamo da se to ne može steći jer to nije vještina nego urođena osobina organskog bića.”

“Vrijeme je prva arhitektura koju je čovjek stvorio kako bi mogao živjeti.” Tim riječima filozof Umberto Galimberti ponavlja onu intimnu povezanost vremena i prostora koju je već Hermann Usener zabilježio srodnim terminima „tempus” i „templum”, pri čemu prvi označava vrijeme, a drugi (sveti) prostor. Digitalizacija svijeta, kojoj danas svjedočimo, svodi život na besprostorno i trenutačno (bezvremensko) iskustvo. Vi insistirate na tome da je čovjek biće vremena – pokretne slike vječnosti, rekao je Platon -, dakle i prostora, te Vas stoga želim pitati na koji način mislite da je moguće čovjeka ponovno ukorijeniti u promjenjivost, u osjetilno, u analogno, bez da se pri tome izgubi sfera vječnosti?

Digitalni svijet nam na novi način prodaje iluziju koju nam je jednom  već prodao Renatus Cartesius. U svojoj “Raspravi o metodi” on pretendira na saznanje koje bi bilo neovisno o svemu akcidentalnom, mišljenje slobodno od svih utjecaja, pa i utjecaja prostora I vremena, on zahtijeva mišljenje koje bi donosilo apsolutno pouzdano znanje, i zato nam nudi matematiku kao uzor, kao ideal koji moramo ostvariti ako želimo jasno misliti. Pritom je zaboravio da u svijetu matematike nema tijela, emocija i života.Ono što je izvan vremena I prostora nije I ne može biti živo, a Renatus Cartesius nam upravo to zadaje kao ideal. Šaljivo govoreći,” dva puta dva” je uvijek sigurno četiri u svijetu aritmetike, jer u tom svijetu nema I ne može biti tijela, života, osobe, forme, emocije… Neka mrva života prodre u svijet artimetike, “dva puta dva” će ponekad biti četiri, rijetko pet, uglavnom tri, u trenucima istinskog zanosa (naprimjer kad saznamo da nas ona voli) sedam.

Mišljenje koje je Cartesius utemeljio preuzele su egzaktne nauke I proglasile ga jedinim relevatnim tipom mišljenja. Upravo zato egzaktne nauke nisu odgovorile ni na jedno ljudsko pitanje. I upravo zato je digitalizacija zakonito dijete naučnog tipa mišljenja. Taj tip mišljenja znanje svodi na informaciju, što je apsolutno krivo. Vi možete pročitati stotine priručnika o plivanju, možete raspolagati svim informacijama koje se o plivanju uopće mogu imati (kad se koji mišić u procesu plivanja aktivira, kad je koji zglob koliko opterećen, koliko se kalorijskih jedinica troši u jedinici vremena) – bez dodira tijela s vodom Vi o plivanju nećete znati ništa. Informacija je konačni rezultat analitičke metode, koja predmet saznanja nastoji svesti na elementarne, dalje nerastvorive, čestice, koje naravno nikad ne odgovaraju stvarnom predmetu. Egzaktna nauka kemija je analitičkom metodom izvukla iz vina tanin, alkohol I vodu – I zahtijeva od mene da povjerujem kako je to vino. Gdje je u trojstvu “tanin, alkohol I voda” okus, gdje je sunce koje je grijalo grozdove, gdje je tlo I ruka koja je rezala listove loze da grozd izloži suncu, gdje je miris koji odaje odakle je vino? Govorimo ozbiljno: ko će pasti u zanos od trojstva “tanin, alkohol I voda”? I ko neće pasti u zanos od vina, ako nema alergiju na alkohol? Digitalizacija nam, poput Cartesiusovog mišljenja, oduzima iskustvo, tijelo, konkretnost, emociju, život – ona nas izdvaja iz vremena I prostora I tako nas ubija.

Mislim da je tu negdje odgovor na Vaše pitanje: danas je dramatično potreban jedan sokratski zaokret u mišljenju. Sjećate li se? Nakon dragocjenih kosmoloških učenja (Talesovog i Heraklitovog, pitagorejske i elejske škole) javlja se Sokrat i podsjeća da smo mi ljudi. Mi možda možemo doći do pitanja koja više nisu ljudska, ali će naši odgovori uvijek biti ljudski i samo ljudski. Takav zaokret danas je potreban kao zrak i voda, treba nam neki Sokrat koji bi objasnio da će naši odgovori biti ljudski i ostati ljudski, bez obzira na broj strojeva i digitalnih čudesa koja smo udjenuli između pitanja i odgovora.  Mi moramo, ako nećemo da nas propovjednici tehnike pretvore u strojeve, obnoviti induktivno mišljenje, sposobnost da mislimo tijelom, forme saznanja koje donosi ritual, umjetnost, moramo obnoviti svoju emotivnu inteligenciju. Sigurnost I vječnost koje nam nude Cartesius I digitalizacija tupa je vječnost anorganske materije, a mi se moramo izboriti za svoj život.

Mislim da je tu negdje odgovor na Vaše pitanje: danas je dramatično potreban jedan sokratski zaokret u mišljenju. Sjećate li se? Nakon dragocjenih kosmoloških učenja (Talesovog i Heraklitovog, pitagorejske i elejske škole) javlja se Sokrat i podsjeća da smo mi ljudi. Mi možda možemo doći do pitanja koja više nisu ljudska, ali će naši odgovori uvijek biti ljudski i samo ljudski. Takav zaokret danas je potreban kao zrak i voda, treba nam neki Sokrat koji bi objasnio da će naši odgovori biti ljudski i ostati ljudski, bez obzira na broj strojeva i digitalnih čudesa koja smo udjenuli između pitanja i odgovora.

Vi često ističete jedinstvenost i neponovljivost ljudskog bića te njegovu osuđenost na orginalnost. Što mislite da je navelo čovjeka na mahnitu proizvodnju industrijskog tipa koja je, koliko u arhitekturi toliko i u dizajnu (prisjetimo se bezličja modernog namještaja koji opisujete u Šahrijarovom prstenu), narušila ljudski habitat na nivou makro i mikro prostora? Je li možda problem u tehnici koja se, iz izvornog grčkog poimanja kao sredstva za ostvarivanje ciljeva, pretvorila u cilj?

Tu opet imamo posla s tipom mišljenja, koji nam je nametnut kao jedini ispravan. Analitičko mišljenje, koje je definirao Descartes, dragocjeno je onda kad se bavimo matematikom, tehnikom, anorganskom materijom…Ali taj tip mišljenja prepoznaje samo ono što je zajedničko fenomenima kojima se bavi, on nastoji da prepozna ono elementarno, nepromjenljivo, supstancijalno, on se trudi da ne vidi I ne uzme u obzir ono posebno, netipično, individualno. Već smo rekli da egzaktne nauke ne mogu odgovoriti ni na jedno ljudsko pitanje, vjerovatno zato što su ljudi osobe, neponovljivi pojedinci, svaki za sebe izuzetak. Veliki franjevački mislilac Duns Scotus tvrdi u svojoj raspravi o principu individuacije da se čovjek, kao djelo stvaranja, dovršava onda kad je uspostavljen kao individuum, neponovljiv I samo uvjetno usporediv s drugim ljudima. Kod dragog Boga nema serijske proizvodnje, On stvara same unikate. Sjajno je da imamo Descartesa kad nastojimo saznati ono nepromjenljivo, ono što nastoji biti izvan vremena I prostora, ono što se ne kreće (danas bi se reklo da je taj tip mišljenja dragocjen za saznavanje struktura); ali moramo imati na umu da treba saznati I ono promjenjlivo, pojedinačno, izuzetno, ono što se kreće (proces, reklo bi se danas). Industrijski standard je zakonito dijete analitičkog, tehničkog mišljenja, I on je dragocjen za proizvodnju automobilskih dijelova. Ali je prilično beskoristan za razumijevanje ljudi, a nama se dogodilo upravo to da taj tip mišljenja, da logiku industrijskog standarda, uvodimo I u humanističke discipline. Pogledajte nove metode u proučavanju književnosti, pogledajte koliko se one trude da se izjednače s egzaktnim naukama! Današnja nauka o književnosti Vam može objasniti šta je zajedničko Čehovljevoj drami, staroegipatskoj bajci “Dva brata” i nekome maturskom radu, ali Vam ne može pomoći da prepoznate I artikulirate razlike među njima. A kultura je, kao I život, uzbudljiva igra I napetost između sličnosti I razlika, zajedničkog I posebnog, općeg I pojedinačnog. Zato se moramo prisjetiti da je tehničko mišljenje samo jedna strana onog lista papira na kojem se ispisuje naše postojanje.

“A kultura je, kao I život, uzbudljiva igra I napetost između sličnosti I razlika, zajedničkog I posebnog, općeg I pojedinačnog. Zato se moramo prisjetiti da je tehničko mišljenje samo jedna strana onog lista papira na kojem se ispisuje naše postojanje.”

U vašem eseju Emigrirati u život, na primjeru Heinricha Heinea, govorite o tome kako je rodno mjesto moguće objektivno pojmiti tek u trenutku emigracije. Da li vam je pogled s distance pomogao u razumijevanju Sarajeva te vas oblikovao kao pisca čija se poetika temelji na kulturnim paradigmama Istoka i Zapada?

“Emigrirati u život” je pritajena polemika s aktualnom “histerijom sigurnosti”. Političari pobjeđuju na izborima ako obećaju još više policije, još više sigurnosti, još više uhođenja. Na aerodromima doživljavamo sve dublja poniženja “radi naše sigurnosti”. Ljudi oko nas, sve dublje uplašeni I sve jadniji, pristaju na to da im se snimaju telefonski razgovori, registriraju troškovi, bilježe susreti – pristaju na sve ako im se objasni da to doprinosi njihovoj sigurnosti. Zaboravljamo da najviše sigurnosti na ovom svijetu uživamo u specijalnim odjeljenjima zatvora. Još više sigurnosti imamo u grobu, ali to već više nije ovaj svijet. Htio sam nas podsjetiti da je naš život jedna jedina trajna nesigurnost, htio sam nam napomenuti da smo u životu emigranti. Ne zaboravite da religije počinju exodusima, izlascima, emigracijama; ne zaboravite da je I naše rođenje emigracija. Vjernici znaju da smo svi mi prognanici iz raja, oni koji ne vjeruju u raj znaju da smo prognani iz maternice – u svakom slučaju smo emigranti. A nesigurnost je sestra blizanka emigrantu.

Hvala Vam za primjedbu da “Emigrirati u život” ima veze s mojim iskustvom Sarajeva. Tako je, ima, ali to nisam osvijestio do ovog razgovora. Sarajevo je grad koji Vam omogućuje (prisiljava Vas na to) da sebe upoznate iznutra I izvana, ambijent koji ne dozvoljava udobnu podudarnost sa sobom. Zato je po mom sudu Sarajevo grad u kojem se upoznaje prava objektivnost, ona objektivnost koja se temelji na spoju pogleda iznutra I pogleda izvana. Nas se danas uči da je objektivan samo pogled izvana, ali to zaista nije tačno, jer pogled izvana je samo vanjski pogled. Objektivan je onaj pogled koji u sebi spaja vanjsku I unutrašnju perspektivu, Vaš pogled na mene, pogled potpunog stranca na mene, I moj pogled na mene.

“Htio sam nas podsjetiti da je naš život jedna jedina trajna nesigurnost, htio sam nam napomenuti da smo u životu emigranti. Ne zaboravite da religije počinju exodusima, izlascima, emigracijama; ne zaboravite da je I naše rođenje emigracija. Vjernici znaju da smo svi mi prognanici iz raja, oni koji ne vjeruju u raj znaju da smo prognani iz maternice – u svakom slučaju smo emigranti. A nesigurnost je sestra blizanka emigrantu.”

Dževad Karahasan (rođen u Duvnu, danas Tomislavgrad 1953.godine) bosanskohercegovački je dramaturg, književnik, profesor i akademik. Studij komparativne književnosti i teatrologije završava na Filozoskom fakultetu u Sarajevu, gradu koji će tom prilikom postati jedno od njegovih životnih uporišta i važna tema njegove književnosti i eseja. Doktoriski rad branio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije Odjek kao urednik za kulturna pitanja, te je bio glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnosti Izraz. U periodu između 1986. i 1993. obnašao je dužnost dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, dok u ulozi gostujućeg profesora od 1994. nadalje predaje na univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Baselu, Berlinu,Sarajevu i Grazu, u kojem je imao i prestižni status gradskog pisara. Knjige su mu prevedene na dvadeset jezika. Objavio je romane  Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Što pepeo pirča, pripovijetke Kraljevske legende, Kuća za umorne, Izvještaji iz tamnog vilajeta, eseje O jeziku i strahu, Knjiga vrtova, Dnevnik selidbe. Dobitnik je brojnih međunarodnih književnih nagrada, među kojima se posebno ističu Goetheova medalja 2012. godine i Goetheova nagrada za književnost 2020. godine.

I think

Related posts

Powered by

                   
Go to Top